Femicid se definiše kao rodno utemeljeno ubistvo žene koje počini muškarac, motiviran mržnjom, osjećajem nadmoći, patrijarhalnim nazorima ili željom za kontrolom. Nasilje i ubistvo žene u bosanskohercegovačkom društvu često se normalizuju od strane pojedinaca, kao nešto za šta postoje općeprihvaćena opravdanja.

Takva percepcija ukazuje na duboko ukorijenjen problem bosanskohercegovačkog društva, u kojem se ono što bi, kako po zakonu tako i po zdravom razumu pojedinca, trebalo biti prepoznato kao patološko — nasilje i ubistvo žene — nerijetko tretira kao nešto „normalno“ ili „razumljivo“.

ZAKON NA PAPIRU NASPRAM MENTALITETA NA TERENU

U Federaciji Bosne i Hercegovine od sredine 2025. godine femicid je uveden kao posebno krivično djelo kroz izmjene Krivičnog zakona FBiH. Zakon sada jasnije prepoznaje rodno zasnovano ubistvo žene kao najteži oblik zločina, s propisanim strožim kaznama koje mogu doseći i do 45 godina zatvora.

U Republici Srpskoj femicid nije propisan kao zasebno krivično djelo u Krivičnom zakoniku RS. Ovakva djela se u ovom entitetu i dalje procesuiraju kao teška ubistva ili nasilje u porodici sa smrtnim ishodom.

Na nivou Bosne i Hercegovine ne postoji jedinstven zakon o femicidu, jer je krivično zakonodavstvo primarno u nadležnosti entiteta. Ova podjela dovodi do toga da žene u različitim dijelovima države nemaju isti nivo pravne zaštite.

Iako u zakonodavnom okviru postoje pomaci, kakvo je stanje na terenu?

Femicid se u bosanskohercegovačkom društvu često posmatra kao izolovan slučaj. Na ubistvo žene gleda se kao na tragediju koja se „eto desila“. Nakon što se desi tragedija u kojoj trenutni ili bivši partner, iz samo njemu razumnih razloga, oduzme život svojoj partnerki, vijest putem medija zadrži pažnju javnosti nekoliko dana. Televizije odvoje jedan termin u kojem gostuju stručnjaci koji će ukratko obrazložiti uzroke i eventualna rješenja. Internetom kruže objave. Neko će uputiti kritiku, ali naći će se i oni — kojih nema malo — koji će navoditi razna „opravdanja“, poput: „Nije je sigurno džaba ubio“, „Mora da je nešto uradila“, „Možda ga je varala.“ Nakon što tragedija izgubi aktuelnost, kao da se ništa nije desilo. I tako, nakon nekog vremena, sve se ponovi. U krug. A ništa ne naučimo.

ZAŠTO SE TO DEŠAVA?

Ljudi u Bosni i Hercegovini često probleme koji se dešavaju drugima doživljavaju kao nešto što ih se ne tiče. Komentari poput: „Nije moje da se miješam“ ili „Šta ja tu mogu?“ postaju uobičajeni.

Možda ipak možeš. Ako je tvoj komšija taj koji vrši porodično nasilje, a ti si taj koji ga je prijavio, možda si spasio nečiji život. To što se nešto nije desilo ne znači da se nije moglo desiti.

Muška figura se u našoj tradiciji često smatra superiornom, „glavom kuće“, čija je zadnja. Od malena dječake učimo da pokazivanje emocija nije poželjno. Kada dječak zaplače jer mu je prijatelj uzeo igračku ili jer je pao s ljuljačke, govorimo mu: „Nemoj plakati, samo djevojčice plaču. Ti si mali mamin muškarac”.

Čovjek se rađa, živi i umire u društvu. U porodici stječe osnovne navike i stavove o tome šta je ispravno. Kroz obrazovni sistem i socijalizaciju s vršnjacima ti stavovi se dodatno oblikuju. Mediji, posebno društvene mreže, dodatno učvršćuju percepciju, a u komentarima se često mogu pronaći opravdanja za nasilje. Dijete koje odrasta u takvom okruženju može usvojiti stav da je nasilje u određenim situacijama opravdano. Stavovi stečeni kroz odrastanje često ostaju trajni i prenose se dalje.

ŠTA MOŽEMO URADITI?

Normalizacija nasilja nad ženama nije fenomen koji će u skorije vrijeme nestati sam od sebe. To je društveni problem duboko ukorijenjen u bosanskohercegovačko društvo, jer živi u svijesti ljudi koji ga prihvataju kao nešto „prirodno“. Ovo nije problem koji će se riješiti danas, sutra ili za deset godina. Međutim, njegove posljedice i učestalost mogu se ublažiti kroz edukaciju, kroz obrazovni sistem i kroz preispitivanje tradicije u kojoj se žena često posmatra kao niže biće. Porodice i prijatelji ubijenih žena živjet će s tom boli cijeli život. Mi ćemo svako malo dočekivati nove tragedije putem objava na društvenim mrežama — i onda nastaviti dalje. Ovo nije problem koji može riješiti samo strožiji zakon. Pomaci u zakonodavstvu postoje, ali promjena mora početi od pojedinca. Ako imaš priliku reagovati — reaguj. Možda upravo ti spriječiš tragediju. Nemojmo čekati tragedije da bismo reagovali.